Datum objave 25.08.2007
Politika je važnija od teologije
Piše: Darko Pavičić
Muftija ljubljanski mr. Nedžad ef. Grabus pravi je primjer tzv. europskog muslimana. Intelektualac zapadnjačkih manira, elokventan, umjeren, ali istodobno savršeno vjeran načelima svoje vjere. U Ljubljani je tek 14 mjeseci i prihvaćen je objeručke…
Da je omiljen i u slovenskoj javnosti, govori i podatak da je u popularnoj anketnoj emisiji postaje Val 202, kada se svakoga petka bira pet najpopularnijih ljudi toga tjedna, upravo on bio prvi “južnjak” kojem je pripala ta čast.
• Nakon tvrdnji da je su i BiH muslimani dio al-Qa’ide, čini se da su muslimani stalno sumnjivi, tj. potrebni nekome u političkim obračunima?
– Za mene je bilo vrlo razočaravajuće kada sam prvi put čuo sintagmu “bijela al-Qa’ida”, jer je to rasistički vokabular. Odakle, naime, nekome pravo da muslimane, koji su Europljani i imaju bijelu put i eventualno plave oči, uopće može imenovati tako nečim? Otkud netko, uopće, može posegnuti za takvim definiranjem stvari? U tom političkom konfrontiranju unutar Europe mali broj muslimana, koji imaju autohtono porijeklo, postaju krivci ni zbog čega. Fenomen je da su muslimani slavenskog porijekla preživjeli velik genocid, uništavajući i razarajući rat, ali da nisu posegnuli za odmazdama. Europa nikad nije htjela zbog toga ohrabriti tu zajednicu muslimana, koja ima europsko iskustvo i ukorijenjenost, da bude neka vrsta smjerokaza, kakvim bi se i druge muslimanske zajednice u svijetu trebale pokazivati.
• Doživljava li Europa islam kao strano tijelo? Ne samo zemlje Europske Unije, nego Europa u najširem kontekstu?
– Ne bih rekao da to svi tako u Europi doživljavaju, ali određene snage sigurno da. Postoji, naime, niz teorija koje o islamu govore kao o tuđoj religiji u Europi, tj. religiji koja ne pripada europskom tlu, nego potječe i pripada Srednjem istoku. No, islam je nastao samo malo južnije od kršćanstva i judaizma, što znači da ni oni nemaju svoje porijeklo u europskom kontinentu. Ako iz te perspektive gledamo da muslimani vjeruju da su i kršćani i Židovi bili samo u liniji razumijevanja teoloških pitanja, onda su oni, ako ne braća, onda polubraća. Postoji golema orijentalistička literatura koja govori protiv toga da muslimani mogu biti udomljeni unutar europskog kontinenta, ali postoje drugi autori koji su potpuno svjesni činjenice da povijest islama u Europi nije počela u 20. stoljeću. Prisutnost islama na europskom kontinentu datira već od 7. stoljeća, kada su muslimani u prvi doticaj s kršćanima došli na Iberijskom poluotoku. Dnevnopolitičke upotrebe i projekcije koje žele konstruirati Europu u narednih 50 godina pokrenule su tu vrstu priče koja nema ni znanstveno niti političko utemeljenje. Muslimani su u Europi u svom okruženju, isto kao što su kršćani u svome.
• Ali iz toga se mogu napraviti pogubne teorije?
– To je artificijelni problem, koji nema realne osnove u onome kako život izgleda na terenu.
• Zašto onda priča o euroislamu, odnosno zašto se muslimani moraju stalno dokazivati da su dobri, pošteni, da poštuju zapadne tekovine…
– Osobno se ne moram dokazivati, jer sam Europljanin i nikome ne bih dao za pravo da je bolji Europljanin od mene. Jer poštujem sve norme kao i drugi Europljani. No, činjenica je da muslimani nemaju izgrađene religijske institucije unutar europskog kontinenta koje bi mogle relevantno govoriti o različitim pitanjima religije. Zatim, velik je problem što se cijeli problem muslimana danas sveo samo na religijsku dimenziju. Muslimani unutar europskog kontinenta imaju višeznačan identitet. Postoje muslimanski sekularisti u Europi, koji nemaju nikakve veze s religioznošću ili druge grupacije muslimana koje su posve indiferentne prema religijskim pitanjima, što govori o tome da nije sazrela generacija intelektualaca koja može govoriti o nekim pitanjima koja nisu zanimljiva za čovjeka koji je religijski opredijeljen. I zbog toga se ponavlja to stalno ispričavanje, a igra se više ne događa ni u crkvama niti u džamijama. Ona se događa u kazalištu, na filmu i drugdje, ali u svijetu u kojemu je interes primarna vodilja političkih moćnika, islam je samo prolazna stanica u kojoj žele pokazati kako se muslimani ne mogu inkorporirati u ambijent u kojemu žive. Zato ljudi koji imaju krizu identiteta i tzv. kulturalni šok, susreli su se s drugom kulturom i sustavom funkcioniranja vrijednosti u zemljama u koje su došli (iz Afrike ili Azije, na primjer), moraju se pravdati, jer su meta na koju se fokusiraju različiti istraživači. A mi muslimani koji imamo europsko utemeljenje pritom smo samo kolateralna šteta i pristajemo s vremenom na tu vrstu defanzivne apologije i počnemo sami sebe braniti, bez ikakvog razloga i povoda da se branimo.
• Ali ta se kolateralna šteta shvaća prilično ozbiljno, pa se tvrdi da su muslimani u Europi sada u situaciji u kojoj su bili Židovi uoči holokausta, tj. pred ciljanim istrebljenjem?
– Iznenadilo me nedavno istraživanje Financial Timesa. Odnosno, iznenadio me način na koji su postavljena pitanja u njemu. Jer oko 60 posto građana smatra da su muslimani potencijalni neprijatelji i problem za stabilnost u toj zemlji. To je zabrinjavajuće! Nije problem postavljati pitanja, ali je problem postavljati sugestivna pitanja, poput toga jesu li muslimani problem za sigurnost neke zemlje. Može se postaviti pitanje je li neki čovjek, kriminalac, zločinac, problem za nacionalnu sigurnost. Kako mogu biti sljedbenici jedne religije problem za nacionalnu sigurnost? Zato postoje dileme s kojima se čovjek svakodnevno susreće. Zašto bih ja svako jutro razmišljao o tome moram li nekome ponovno objašnjavati da je moja religioznost, da je moje razumijevanje religije usmjereno prema svim standardnim vrijednostima, itd. To može biti frustirajuće za velik broj ljudi.
• Što je, zapravo, euroislam?
– Mnogo je rasprava o tome može li se islam, kao religija, definirati nekim nacionalnim, državnim, geografskim ili kontinentalnim okvirima.
• Mislim, politički?
– To je drugo pitanje. No, govorimo li mi npr. o eurokršćanstvu? Govori li se o azijskom kršćanstvu, itd. O tome se govori zato što je Europa presudno utjecala na svjetsku kulturu, osobito od 16. do 20. stoljeća, pa su ta pitanja pokrenuta u novome kontekstu, jer je većina europskih zemalja jednonacionalna. Takva pitanja, na primjer, ne postavljaju se u SAD-u. Unutar europskog kontinenta dolazi sada do propitivanja različitih vrijednosti, a ja postavljam protupitanje: je li isti islam koji muslimani žive u Rusiji, Balkanu ili u Francuskoj? To su sve europski dijelovi, ali se sigurno ne može svesti pod isti naziv euroislama. Postoje, naime, različiti backgroundi, pa su muslimani na području Rusije imali stoljetno iskustvo, a oni francuskoga govornog područja sasvim drukčije iskustvo. Zato se ne smijemo upuštati u pojednostavljene definicije euroislama, premda treba reći da je islam u Europi religija koja ima potpuno drukčiji izazov u odnosu na drukčija razdoblja u kojima su muslimani živjeli, tj. da tumači islama ili ljudi koji prakticiraju islam pokušaju pokazati da unutar europskog kontinenta, u kojem vladaju pravila demokracija, poštivanja ljudskih vrijednosti, vladavine zakona, da je njihova religioznost i njihovo razumijevanje religije sukladno tim vrijednostima. I na to je fokusirana sva diskusija i cijeli problem. Naravno, ostat će otvorena pitanja kulturoloških dimenzija.
• Vi, kao musliman u Sloveniji, zemlji EU, živite po svim tim pravilima i zakonima. Zašto onda morate stalno dokazivati opredijeljenost eurostandardima?
– U Sloveniji to nije potrebno jer sve projekte koje smo počeli, mi smo i realizirali. Potpisali smo ugovor s Vladom o pravnom položaju Islamske zajednice u Sloveniji i završili niz projekata, kojima smo pokazali da pripadamo ovome prostoru. No, nije samo problem vlasti unutar europskih zemalja jesu li one spremne pomoći muslimanima u integrativnim procesima, nego je problem u sposobnosti i kapacitetu ljudi koji se upuštaju u javnom diskursu govoriti o islamu. Pitanje je imaju li muslimani unutar njemačkoga govornog područja dovoljno kvalitetnih pojedinaca, pa i institucija, koje mogu relevantno predstaviti ono što zanima muslimane koji trenutačno žive u Njemačkoj. Isto je i u Sloveniji, Francuskoj i drugim europskim zemljama, koje nisu imale višestoljetnu prisutnost autohtonoga građanstva koje razumije islam. Hrvatska ima potpuno drukčiju povijest odnosa s islamom u usporedbi npr. s Njemačkom. Čitao sam neke knjige koje su pisali suvremeni autori u nekim europskim zemljama, koji imaju arapsko ili tursko porijeklo, koji projiciraju islam i njihove, tj. arapske, turske ili marokanske perspektive. Naravno, mi govorimo o nekoj bosanskoj varijanti razumijevanja islama, ali se ona u širem kontekstu može promatrati da smo mi ljudi koji pripadaju području koje je integrirano u Europu više od stoljeća. Mi smo neke probleme s kojima se muslimani danas u Europi suočavaju riješili prije više od stotinu godina, još od vremena kad je Austro-Ugarska anektirala Bosnu.
• Govori se o lošim učiteljima vjere, tj. imamima koji nisu dovoljno teološki obrazovani, a dolaze podučavati getoizirane islamske zajednice u europskim zemljama?
– To je velik problem i s njim se moraju pozabaviti i muslimani, ali i obrazovne institucije u tim zemljama, jer se ljudi s jezičnom barijerom teško integriraju u europski kontekst. Takvog problema nema u Hrvatskoj ili nekim drugim europskim zemljama, a ono što pokušavamo uraditi u Sloveniji i nekim drugim zemljama je da se određena vrsta povjerenja da ljudima koji imaju desetljetna iskustva u radu s ljudima unutar europskih zemalja. Kao što su institucije iz Sarajeva djelovale prema nekim gostujućim radnicima muslimanima u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Važno je shvatiti i promovirati ideju da, kada Fakultet islamskih nauka želi pomoći ljudima iz BiH na privremenom radu u europskim zemljama, imami ondje nisu misionari, ne pozivaju na islam ljude koji žive u toj zemlji, nego čuvaju identitet ljudi s kojima oni dijele zajedničke kulturne vrijednosti. No, ljudi treće ili četvrte generacije učit će o svojoj vjeri na svome jeziku, a to je jezik one zemlje u kojoj žive.
• Je li bosanski islam idealan obrazac za euroislam?
– Pazite, bosanski islam nije nastao sam od sebe, nego je nastajao kroz stoljeća i na razumijevanje islama u Bosni utjecali su različiti faktori, osobito okruženje unutar kojega su živjeli muslimani. Utjecalo je razumijevanje sa susjedima katolicima, pravoslavcima i Židovima, a kasnije i ateistima u doba socijalizma. No, ništa se ne može apsolutno preslikati, kao da smo napravili neku zgradu, pa želimo negdje u svijetu napraviti njezinu repliku. Bosansko razumijevanje islama je zanimljivo za ljude koji ga razumijevaju upravo na takav način, tj. primjereno je ambijentu u kojemu mi živimo.
• No, čini se da je bosanski islam kompatibilan upravo s europskim težnjama o multikulturalnosti, multinacionalnosti, multireligioznosti…
– Ta karakteristika našeg islama je nedvojbena, ali govorim o procesu kako će drugi ljudi, koji hoće biti muslimani, usvojiti te vrijednosti. One se ne mogu usvojiti preko noći, netko tko je došao iz Pakistana prvi put je susreo kršćanina tek u Britaniji. Bosanski muslimani se već u odrastanju susreću s drugima. U Europi se mora otvoriti razgovor s ljudima koji zaista drže do islamskih vrijednosti, ali je problem što ni sami muslimani ne znaju definirati svoje pozicije. Oni u mnogim europskim zemljama žive sasvim normalno i nemaju nikakvih problema, ali kada se dogodi problem negdje u svijetu, automatski se postavlja pred njih u europskim zemljama. Zašto? Dio odgovora je u tome što se muslimani proučavaju u kontekstu drugih i ne govori se o muslimanima u obrazovnom kontekstu judaizma i kršćanstva, nego u kontekstu drugih religijskih skupina u svijetu. Bilo bi korisnije kada bi se o muslimanima učilo kao o sljedbenicima abrahamovske linije. No, dio orijentalističke literature, pa i filmska industrija, taj dio svijeta prikazivao je kao nazadan, pun mraka, svijet u kojem nema svjetla, što je pridonijelo da se kreirao stav da ljudi gledaju na muslimane kao na nekoga tko ne razumije vrijednosti koje on baštini.
• Najnoviji New York Times Magazine konstatira kako je Zapad zapravo u krivu kada misli da je politička teologija umrla s Francuskom revolucijom, tj. da religija definira i politički svjetonazor. Misleći, naravno, pritom na islam.
– Ta ideja ide pogrešnim tijekom jer je islam pokazivala isključivo kao monolitnu religiju, a muslimane kao monolitno tijelo, a pokazalo se da su muslimani različitiji unutar sebe nego ljudi u Zapadnoj Europi ili Americi. Postoje potpuno različita gledanja na tu problematiku u Turskoj, Iranu, Egiptu, Saudijskoj Arabiji ili Maleziji, a da ne govorimo o muslimanskim manjinama koje unutar europskog kontinenta uopće nemaju problem takve naravi. Takvo generaliziranje i poopćavanje stvari nikako ne vodi rješenju određenih problema. Svjestan sam da je to poželjna tema i da se o njoj govori iz različitih perspektiva, ali ni unutar muslimanskih sredina, gdje su muslimani dominantni, nije to pitanje riješeno tako kao što u svom manifestu piše New York Times. Pitanja teologije i politike, filozofije i teologije su trajna pitanja i dugo smo imali rasprave o tome što je važnije, teologija ili filozofija, i tko nosi luč. Sad se sve više postavlja pitanje odnosa teologije i politike. Barem ovaj sunijski dio razumijevanja islama vrlo je rano imao podijeljen taj sekularni i religijski utjecaj, pa halifa nikad u povijesti osmanske carevine nije bio čovjek koji je imao religijsku funkciju, nego je imao šejhul-islama, koji mu je bio glavni savjetnik za religijska pitanja, pa i pravna. Što znači da su parlament i politika nadležni za funkcioniranje društva i da se ljudi unutar vjerskih zajednica bave pitanjima koja mogu biti kompatibilna s onima kojima se bavi vlast, ali ljudi u vjerskim institucijama ne smiju imati moć prisile, niti izvršnu vlast. Pitanje teologije u suvremenom islamskom svijetu je važno, ali politika je važnija od teologije. Politika je najvažnija disciplina kojom se suvremeni čovjek bavi i zbog toga je religija jedno od emotivnih pitanja, koje je često zloupotrebljavano za politička pitanja. A u traganju za vlastitim identitetom i Zapad i islamski svijet često posežu za miješanjem religije i politike. Politikom neka se bave političke stranke i vlade, a mi se bavimo religijskim pitanjima, i to je jedina budućnost islama u Europi.
Pitanje hidžaba Uopće ne znam zašto je marama politički problem • Što je s hidžabom, odnosno, kada se u nekim europskim zemljama ženu zbog pokrivanja želi isključiti iz javnog života, upravo zbog činjenice da to ugrožava europsku deklariranu sekularnost? – Taj se problem ne tretira na isti način u svim europskim zemljama i postoje sredine u kojima je to vrlo opušteno riješeno. U Austriji, na primjer, nema takvih problema, ali Francuska i Turska su drukčiji primjeri. I u drugim vjerskim zajednicama žene pokrivaju svoju kosu i glavu zbog uvjerenja. Tradicionalno razumijevanje islama je da žena nosi hidžab, tj. da prema strogim vjerskim propisima treba imati maramu na glavi. Pitanje je, u različitim europskim kontekstima, može li ona biti diskriminirana kao liječnica ili učiteljica samo zato što ima maramu? Ta vrsta rasprave, zapravo, pokazuje naše dvostruko mjerilo o ljudskim pravima. Osobno mislim da je pokrivanje lica potpuno irelevantno i strogi vjerski propisi nikada ne govore o pokrivanju lica, dok o pokrivanju glave i kose ima dosta pravila koja to reguliraju i sve veći broj mladih i obrazovanih žena se pokrivaju. Pitanje je je li to traganje za nekim novim identitetom, ali od 50-ih godina bio je trend u Europi zanemarivanja hidžaba i sada je neki novi fenomen. Jesu li njemu pridonijeli samo muslimani ili neki politički utjecaji, koje su muslimani preživljavali u svojim zemljama od zapadnih sila, teško je reći jer nema istraživanja, ali se možda radi o procesu koji može biti povezan. Prije 30-ak godina o tom se fenomenu uopće nije govorilo. Kada bismo napravili analizu, vidjeli bismo da većina žena u tzv. muslimanskim zemljama nije pokrivena. Nikada ne bih išao s naredbama da se nešto mora ili ne smije te ako živimo u zemljama u kojima je sloboda uvjerenja dopuštena, onda mora biti i sloboda odijevanja. Kako, npr., možete regulirati pankersko odijevanje? • Nosi li vaša supruga maramu? – Nosi. Ona je po struci stomatologinja i nosila je maramu još u Sarajevu, na što ja nikako nisam utjecao. • Gledaju li vas čudno u Ljubljani zbog toga? Ima li komentara? – Nismo imali nikakvih negativnih iskustava. Marama je danas jedan od političkih problema, ali uopće ne znam zašto je tome tako. |
O europskom muftiji Besmislena ideja • Europi je vrlo bliska i poželjna ideja o institucionalizaciji islama, tj. instituciji europskog muftije? – O tome se razgovara, ali je problem kako će ta institucija izgledati, jer to može biti samo političko predstavništvo bez ikakve uloge. Mislim da treba ići obrnutim procesom, odnosno da je važnije organizirati dobar univerzitet ili fakultet na engleskom, njemačkom ili francuskom govornom području, gdje bi se angažirali vodeći muslimanski intelektualci, koji razumijevaju islam kao što to čini većina muslimana u svijetu, tj. kao umjereni, i da se promoviraju vrijednosti koje bi muslimani sutra mogli dijeliti sa svima. Bez obzira na to jesu li akademski građani ili običan svijet. To bi omogućilo da se kreira grupa ljudi koja bi mogla pokazati upravo ono što Europa hoće, a ne želi vidjeti kod bosanskih muslimana, tj. vrstu umjerenog prakticiranja islama, koji nije u sukobu ni sa sobom ni s drugima. Ako će se ići na varijantu institucionaliziranja nekog predstavništva, koje neće imati bazu, onda je to potpuno besmisleno. O toj ideji se mnogo priča, ali ona nije artikulirana i dovoljno predstavljena, jer u muslimanskom svijetu, ne samo u Europi, postoji natjecanje tko ustvari treba bit lider, tj. koja je zemlja najvaž nija muslimanima u svijetu. |